18avg

Električni i hibridni automobil na putu, šta raditi kod kvara, praznog akumulatora i zašto se ova vozila transportuju drugačije

Električna i hibridna vozila su na našim putevima prešla iz retkosti u svakodnevicu, ali znanje o tome kako se sa njima postupa u nevolji nije pratilo tu brzinu. Kada stane vozilo sa motorom sa unutrašnjim sagorevanjem, većina vozača barem otprilike zna šta sledi, jer se to godinama ponavlja. Kada stane električno vozilo, čak i iskusni vozači naprave niz pogrešnih poteza, i to ne iz nepažnje, nego zato što se pravila zaista razlikuju. Ovaj tekst objašnjava ta pravila, redom, od trenutka kada vozilo stane do trenutka kada se bezbedno nađe na platformi.

Zašto se električno vozilo ne sme vući na točkovima

Ovo je najvažnije pravilo i ono nema izuzetaka kod ogromne većine modela. Kod električnog vozila pogonski točkovi su mehanički povezani sa elektromotorom, i kada se ti točkovi okreću, motor radi kao generator i proizvodi struju. Tokom vuče na točkovima ta struja se stvara bez ikakve kontrole i bez sistema koji bi je primio, jer je vozilo isključeno. Posledice se kreću od pregrevanja i oštećenja elektronike do ozbiljnog kvara na pogonskom sklopu, a cena takve popravke je često na nivou vrednosti polovnog vozila.

Kod hibridnih vozila situacija je slična, jer i ona imaju elektromotor povezan sa pogonom, uz dodatnu komplikaciju da mnoga hibridna vozila koriste planetarni prenos koji se podmazuje samo dok sistem radi. Zbog toga i hibridi po pravilu idu na platformu sa sva četiri točka u vazduhu, a ne na kuku. Ako se iz bilo kog razloga vozilo mora pomeriti nekoliko metara, koriste se posebna kolica koja se podvlače pod točkove, takozvane klizne ploče ili točkovi za manevar, kojima se točak fizički odvaja od tla.

Kako se prepoznaje da vozilo jeste električno ili hibridno

Ovo se ne pita da bi se pravila razgovor, nego zato što određuje koje vozilo izlazi na teren. Znaci su vidljivi i spolja i iznutra. Spolja, električna vozila nemaju izduvnu cev, imaju poklopac za punjenje umesto ili pored poklopca rezervoara, a često i oznake na karoseriji. Iznutra, umesto obrtomera stoji pokazivač snage i potrošnje, a na instrument tabli se pri paljenju javlja natpis o spremnosti sistema, umesto zvuka motora. Kod hibrida je najsigurniji znak natpis na vozilu i to što se motor u mestu sam gasi i pali bez radnje vozača.

Kada zovete pomoć na putu, ovo je jedan od prvih podataka koji treba da se izgovori, zajedno sa markom i modelom. Marka, model, godište i podatak da je vozilo električno ili hibridno menjaju kompletnu opremu koja kreće na intervenciju. Ako se taj podatak ne kaže, može se dogoditi da izađe vozilo koje ne može da izvede transport, pa se gubi sat ili više.

Šta se dešava kada električno vozilo ostane bez struje

Za razliku od vozila na gorivo, kod koga se problem rešava kanisterom, električno vozilo koje ostane bez energije ne može se dopuniti na licu mesta u praktičnom smislu. Postoje mobilni punjači koje koriste pojedine asistencije, ali oni daju samo malu količinu energije, dovoljnu da se stigne do najbliže punjačke stanice. U najvećem broju slučajeva rešenje je transport do najbližeg punjača ili do kuće.

Ono što je korisno znati unapred jeste da vozilo koje pokazuje nula procenata najčešće ima malu skrivenu rezervu i da se sa njom, vožnjom smanjenom brzinom i bez klime, može preći još nekoliko kilometara. Ta rezerva se ne troši u koloni i pri velikoj brzini, jer je potrošnja tada najveća. Praktično pravilo je da se pri padu ispod deset procenata odmah traži najbliži punjač, jer se poslednji deo kapaciteta troši mnogo brže nego što pokazuje procena dometa.

Zašto se električno vozilo ponekad ne pali iako je baterija puna

Ovo je jedan od najčešćih poziva i deluje potpuno nelogično vlasniku. Svako električno vozilo, pored velike pogonske baterije, ima i mali akumulator od dvanaest volti, isti kao kod običnog automobila. On napaja računare, svetla, centralno zaključavanje i sistem koji uopšte dozvoljava da se vozilo aktivira. Kada taj mali akumulator izdahne, vozilo je potpuno mrtvo iako je pogonska baterija puna, jer bez njega ne može da se pokrene glavni sistem.

Rešenje je isto kao kod klasičnih vozila, dakle startovanje sa dvanaest volti preko predviđenih tačaka, koje su kod većine električnih modela izvedene u prednjem delu vozila. Ono što se nikada ne radi je bilo kakva intervencija na pogonskoj bateriji ili na narandžastim kablovima. Posle uspešnog oživljavanja, mali akumulator se puni punjačem ili se menja, jer kod većine modela nema klasičnog alternatora koji bi ga napunio na kratkoj vožnji.

Kako se prepoznaju delovi visokog napona i zašto ih niko ne dira

U svakom električnom i hibridnom vozilu, kablovi i komponente visokog napona su obojeni u narandžastu boju, i to je međunarodni standard. Ti kablovi vode napon od nekoliko stotina volti, što je nivo koji je opasan po život i pri kratkom kontaktu. Narandžasti kabl se ne dira, ne seče, ne pomera i ne pokušava da se odvoji, bez obzira na to koliko izgleda bezopasno.

Isti oprez važi i za pogonsku bateriju, koja se kod većine vozila nalazi u podu, između osovina. Zbog toga se električno vozilo ne podiže dizalicom na proizvoljnom mestu, jer se lako ošteti kućište baterije, i zbog toga se kod svakog nasukavanja na ivičnjak ili prepreku obavezno proverava donji deo vozila. Oštećenje kućišta baterije ne mora odmah dati vidljiv problem, ali je potencijalno vrlo ozbiljno.

Šta uraditi ako se posle udara oseti miris, dim ili pucketanje ispod vozila

Ovo je deo koji treba pročitati mirno, jer se u trenutku dešavanja ne stiže razmišljati. Oštećena baterija električnog vozila može ući u proces koji se naziva termički beg, gde se ćelije zagrevaju jedna za drugom i temperatura naglo raste. Znaci su specifičan slatkast ili hemijski miris, šištanje, pucketanje, beli ili sivi dim koji izlazi ispod vozila i vidljivo talasanje vazduha od toplote.

Ako se bilo šta od toga pojavi, postupak je jasan. Svi izlaze iz vozila i udaljavaju se najmanje petnaest do dvadeset metara, i to uz vetar, a ne niz vetar, jer su isparenja štetna. Poziva se sto devedeset tri i sto devedeset dva, i obavezno se prijavljuje da je u pitanju električno vozilo, jer se gašenje takvog požara izvodi drugačije i traži mnogo veću količinu vode. Vozilo se ne otvara, ne gasi aparatom iz gepeka i ne prilazi mu se da bi se izvadile stvari iz kabine.

Važno je znati i da se ovaj proces može javiti sa odloženim dejstvom, dakle satima pa i danima posle udara. Zbog toga se oštećena električna vozila posle transporta ostavljaju na otvorenom prostoru, na sigurnosnoj udaljenosti od objekata i drugih vozila, a ne u garaži ili ispod nadstrešnice.

Kako izgleda pravilan transport električnog vozila

Postupak počinje pre nego što se vozilo pomeri. Prvo se isključuje sistem, dakle vozilo se prevodi u stanje mirovanja i vadi se ključ na dovoljnu udaljenost, jer kod modela sa bežičnim ključem sistem može ostati aktivan dok je ključ u blizini. Kod hibrida se posebno proverava da li je motor zaista ugašen, jer hibridni motor u tišini ume da se sam pokrene.

Zatim se vozilo utovaruje na platformu, po pravilu vitlom ili sopstvenim kretanjem ako je ispravno, i vezuje se preko točkova, a ne za elemente trapa, jer se kod električnih vozila ispod često nalaze osetljivi delovi i kućište baterije. Ako se vozilo ne kotrlja, koriste se kolica ispod točkova. Poseban detalj je otpuštanje parkirne kočnice, koja je kod većine električnih modela električna, pa se bez napajanja ne može otpustiti, i zbog toga se ponekad prvo mora oživeti akumulator od dvanaest volti da bi se vozilo uopšte moglo pomeriti.

Mnogi modeli imaju i poseban transportni režim, koji oslobađa pogon i dozvoljava kretanje na kratkoj razdaljini. Taj režim se aktivira kroz meni na ekranu i zahteva da vozilo ima napajanje, pa se kod potpuno praznog vozila najpre rešava napajanje, a zatim se ide dalje.

Zašto se električna vozila ne guraju rukama kao obična

Guranje je kod klasičnog vozila najjednostavnije rešenje za pomeranje nekoliko metara. Kod električnog vozila to je često nemoguće iz dva razloga. Prvi je težina, jer je električno vozilo po pravilu teže od uporedivog benzinskog za nekoliko stotina kilograma, pa se sa dve osobe praktično ne pomera. Drugi je zaključana parkirna kočnica koja se bez struje ne otpušta.

Zbog toga se u praksi koriste kolica koja se podvlače pod točkove ili vitlo, i zbog toga se u uskim garažama i podzemnim etažama pomeranje ovakvog vozila planira, umesto da se improvizuje. Ovo je i razlog zašto se pri pozivu kaže gde se vozilo tačno nalazi, jer podzemna garaža sa niskim plafonom traži drugačiju opremu od otvorenog parkinga.

Šta je dobro imati u vozilu i znati unapred

Priprema kod električnog vozila izgleda malo drugačije nego kod klasičnog. Pored obavezne opreme, korisno je imati adapter i kabl za punjenje na različitim tipovima punjača, jer se na putu nailazi na različite priključke, i aplikaciju sa mapom punjača koja prikazuje da li je punjač u funkciji. Vredi unapred proveriti gde se u vašem modelu nalaze tačke za startovanje od dvanaest volti i kako se ručno otvara poklopac za punjenje kada nema struje, jer to nije isto kod svih proizvođača.

Uz to je pametno u telefonu imati broj šlep službe koja radi sa električnim vozilima, jer nema svaka služba platformu i opremu za takav transport. Ako putujete van zemlje, ista provera važi i za destinaciju, jer se dostupnost punjača i asistencije razlikuje od države do države.

Kako se planira duže putovanje električnim vozilom

Većina neprijatnih situacija sa električnim vozilima nije kvar, nego loše planiranje. Domet koji piše u specifikaciji meri se u idealnim uslovima, dok se u stvarnosti troši više, i to znatno više zimi, na autoputu, sa punim vozilom i sa uključenim grejanjem. Praktično pravilo koje koriste iskusni vozači je da se realno računa oko sedamdeset do osamdeset odsto deklarisanog dometa, a zimi i manje.

Punjenja se planiraju unapred, tako da se punjač ne traži kada je stanje kritično, nego kada je još u sredini. Korisno je imati i rezervnu lokaciju punjača na svakoj etapi, jer se dešava da je punjač zauzet ili van funkcije. Punjenje na brzim punjačima je najbrže u srednjem delu kapaciteta, pa je često brže napuniti dva puta do osamdeset procenata nego jednom do sto.

Zašto zima najviše iznenadi vlasnike električnih vozila

Hladnoća utiče na hemiju baterije i smanjuje raspoloživu energiju, a istovremeno se troši dodatna energija na grejanje kabine i same baterije. Zbog toga isto vozilo koje leti prelazi četiri stotine kilometara, zimi na autoputu ume da pređe znatno manje. Rešenje koje bitno pomaže je zagrevanje kabine dok je vozilo još priključeno na punjač, jer se tada energija za grejanje uzima iz mreže, a ne iz baterije.

Zimi se češće javlja i problem sa malim akumulatorom od dvanaest volti, jer njega hladnoća pogađa isto kao kod klasičnih vozila. Kod vozila koja stoje danima na hladnoći, taj mali akumulator se lako isprazni, a rezultat je vozilo koje ne reaguje ni na ključ ni na aplikaciju, iako je pogonska baterija skoro puna.

Šta raditi kada električno vozilo stane na autoputu

Osnovni protokol je isti kao za svako drugo vozilo, dakle sva četiri pokazivača, prsluk pre izlaska, izlazak na stranu suprotnu od saobraćaja, sklanjanje iza zaštitne ograde i postavljanje trougla na dovoljnoj razdaljini. Razlika je u tri detalja. Prvi je da se pri pozivu odmah kaže da je vozilo električno, jer to određuje opremu. Drugi je da se vozilo ne pokušava gurati na traku, zbog težine i zaključane kočnice. Treći je da se, ako postoji bilo kakav miris, dim ili neuobičajen zvuk ispod vozila, udaljenost od vozila povećava i ta informacija odmah prosleđuje službama.

Zašto se hibridna vozila često pogrešno tretiraju

Hibrid izgleda kao običan automobil, ima izduvnu cev i toči gorivo, pa se često i tretira kao klasično vozilo. To je greška koja se skupo plaća, jer hibrid ima isti problem sa vučom na točkovima kao i električno vozilo. Poseban rizik nosi to što hibridno vozilo u stanju spremnosti stoji potpuno tiho, pa se lako pomisli da je ugašeno, a motor može da se pokrene sam u bilo kom trenutku. Zbog toga se pre bilo kakve radnje oko vozila proverava da li je sistem zaista isključen i ključ udaljen.

Kratak pregled onoga što treba zapamtiti

Ako se sve svede na najkraće, važi sledeće. Električno i hibridno vozilo ide na platformu, sa sva četiri točka u vazduhu. Narandžasti kablovi i pogonska baterija se ne diraju. Mali akumulator od dvanaest volti je najčešći uzrok potpuno mrtvog vozila i on se startuje kao kod običnog automobila. Vozilo koje miriše, dimi ili pucketa napušta se i prijavljuje odmah, uz udaljavanje od najmanje petnaest metara. Pri pozivu se navode marka, model, vrsta pogona i tačna lokacija, uključujući podatak da li je vozilo u garaži. Uz to znanje, električno vozilo na putu prestaje da bude nepoznanica i postaje samo još jedna situacija koja ima svoj jasan postupak.

29jul

Kako se vozilo pravilno utovara i vezuje na platformu i kako da vam auto stigne bez ijedne nove ogrebotine

Zašto se najviše šteta na vozilu ne desi u kvaru nego u transportu

Vozač koji ostane na putu razmišlja samo o tome kako da vozilo dođe do servisa. Ono što se retko postavlja kao pitanje jeste u kakvom će stanju stići, a upravo tu nastaje najveći broj sporova između vlasnika i prevoznika. Šteta pri transportu retko je dramatična, najčešće su to ogrebotine na donjem delu branika, savijena zaštita ispod motora, deformisana spona ili trag od trake na haubi. Sve to nastaje u dva trenutka, pri utovaru i pri vezivanju, i sve se to može sprečiti standardnim postupkom. Kod transporta vozila pravilo je jednostavno, ako je postupak uredan od prve minute, šteta praktično ne postoji.

Zapisnik i fotografije pre utovara, pet minuta koje rešavaju svaki kasniji spor

Pre nego što vozilo uopšte dodirne platformu, pravi se evidencija zatečenog stanja. To znači fotografije sa sve četiri strane, plus fotografije prednjeg i zadnjeg branika izbliza, felni, vetrobrana i svakog postojećeg oštećenja. Ako je vozilo havarisano, fotografiše se i unutrašnjost i sve što je već slomljeno. Ovo nije nepoverenje nego standard, jer štiti obe strane, i vlasnika koji dokazuje šta je bilo pre, i prevoznika koji dokazuje šta nije napravio. Uz fotografije ide i kratak zapisnik sa kilometražom, stanjem goriva i napomenom o tome da li vozilo kotrlja, koči i upravlja. Kod skupljih vozila i oldtajmera ovaj korak nije opcija nego uslov posla.

Zašto se ne vuče na kuku sve što se može zakačiti

Klasično vučenje sa podignutom jednom osovinom i dalje ima svoje mesto, ali je opseg njegove primene znatno uži nego što ljudi misle. Vozila sa automatskim menjačem i vozila sa pogonom na sva četiri točka po pravilu ne smeju da se vuku sa pogonskim točkovima na zemlji, jer se menjač i razvodna kutija podmazuju samo dok motor radi. Isto važi za veći deo električnih i hibridnih vozila, koja idu isključivo na platformu sa sva četiri točka u vazduhu. Kod vozila sa oštećenim trapom, zaključanim točkom ili polomljenim upravljačem vučenje na točkovima nije opcija ni kod običnog menjača. Zbog toga se pri pozivu obavezno navodi tip menjača i pogona, jer od toga zavisi koje šlep vozilo izlazi na teren.

Niska vozila i zašto se ona utovaraju drugačije

Sportska vozila, snižena vozila i veći deo modernih automobila sa niskim prednjim spojlerom ne mogu se utovariti na standardan način, jer prednji deo zapinje već na prelasku sa tla na rampu. Rešenje su dodatne daske ili produžeci rampi koji smanjuju ugao prelaza, a kod izrazito niskih vozila i podizanje prednjeg dela pre samog utovara. Isto važi i za silazak sa platforme, gde se šteta najčešće i dešava, jer se pri istovaru žuri. Ovo je detalj koji vredi pomenuti pri pozivu, jer vozač tada ponese odgovarajuću opremu i ne improvizuje na licu mesta. Kod prevoza oldtajmera i vozila sa niskim klirensom ovo je najvažnije pitanje u celom poslu.

Vezivanje preko točkova umesto kačenja za trap

Postoje dva načina da se vozilo veže za platformu i razlika među njima je velika. Stariji način podrazumeva kačenje kuka za elemente trapa ili za otvore na šasiji, što na starijim vozilima funkcioniše, ali na novijim ume da ošteti spone, gumene čaure, plastičnu zaštitu i senzore. Savremeni i sigurniji način je vezivanje preko samih točkova, trakama koje obuhvataju gumu i pritežu je ka platformi, čime se sila prenosi na točak i oslanjanje vozila, a ne na osetljive delove ispod. Ovaj način ima i dodatnu prednost, jer amortizeri i dalje rade, pa vozilo ne trpi udare na neravninama. Vezivanje u četiri tačke je minimum, bez obzira na način, i to ukršteno, tako da se spreči i uzdužno i bočno pomeranje.

Ručna kočnica ne drži vozilo, trake ga drže

Česta zabluda je da je dovoljno vozilo staviti u brzinu i povući ručnu kočnicu. Na platformi koja koči, ubrzava i prolazi kroz krivine, sile su takve da se vozilo na kočnicama pomera, a svako pomeranje troši trake i pravi tragove na blatobranima. Zbog toga se vozilo osigurava mehanički, trakama i klinovima, a kočnica služi samo kao dodatna mera pri utovaru i istovaru. Kod vozila koje uopšte nema ispravne kočnice, a takvih je među havarisanim vozilima najviše, vezivanje je jedini oslonac i tada broj tačaka vezivanja raste. Provera zategnutosti se radi posle prvih nekoliko kilometara, jer se pri prvim vibracijama sve veze malo opuste.

Havarisana vozila i vozila koja ne kotrljaju

Kod vozila posle sudara pravila se menjaju, jer se ne zna šta je sve oštećeno ispod. Takvo vozilo se ne gura i ne vuče preko ivičnjaka, nego se povlači vitlom uz kontrolisanu brzinu, a ako se točkovi ne okreću, koriste se klizne ploče ili se osovina podiže posebnim kolicima. Pre povlačenja se sa kolovoza uklanjaju delovi koji vise i mogu da se zakače, i proverava se da li curi gorivo. Kod vozila sa izlivenim tečnostima potrebna je i sanacija mesta, jer ulje na kolovozu ostaje opasnost i posle odlaska vozila. Prevoz havarisanih vozila zbog svega toga traje duže od običnog transporta i to je normalno, jer se svaka žurba u tom trenutku plaća dodatnom štetom.

Nova vozila, oldtajmeri i vozila visoke vrednosti

Kod ove kategorije standard je viši i to se otvoreno kaže unapred. Vozilo se veže isključivo preko točkova, koriste se trake koje ne ostavljaju tragove, a mesta dodira se štite. Ako vozilo ima nizak klirens, koristi se produžena rampa, a kod izuzetno vrednih vozila i zatvoreni transport, koji štiti od kamenčića, prašine i vremenskih uslova. Kod oldtajmera se posebno pazi na tačke oslanjanja, jer stara šasija često ima korodirane delove koji ne trpe silu vezivanja. Ovde je i evidencija stanja pre transporta najdetaljnija, sa fotografijama svakog panela, jer se kod ovakvih vozila i najmanja ogrebotina teško i skupo popravlja.

Ko odgovara za štetu nastalu tokom transporta

Ovo je pitanje koje se postavlja prekasno, obično tek kada šteta nastane. Prevoznik odgovara za štetu koja je nastala njegovim postupanjem tokom utovara, prevoza i istovara, i ozbiljne firme za to imaju osiguranje od odgovornosti. Ono što prevoznik ne pokriva jesu ranije postojeća oštećenja i skriveni kvarovi koji se ispolje kasnije. Upravo zbog te granice je evidencija pre utovara toliko važna, jer bez nje raspravu dobija onaj ko je uverljiviji, a ne onaj ko je u pravu. Kod međunarodnog transporta se izdaje i odgovarajući prevozni dokument, pa se kod prevoza vozila u inostranstvo uvek traži pisana potvrda o preuzimanju.

Šta vlasnik treba da uradi pri preuzimanju vozila

Poslednji korak je onaj koji ljudi najčešće preskoče, jer im je posle celog dana samo stalo da se to završi. Vozilo se pregleda pre potpisa, i to obilaskom sa sve četiri strane, uz proveru donjeg dela branika, pragova i felni, koji su najizloženiji pri utovaru i istovaru. Uporede se fotografije napravljene pre transporta i stanje na licu mesta, i ako nešto ne odgovara, konstatuje se odmah, a ne sutradan telefonom. Proverava se i da li je vozilo ostavljeno na dogovorenom mestu, na ravnoj podlozi i osigurano od pomeranja, naročito ako se ostavlja na parkingu preko noći. Ovih nekoliko minuta na kraju vredi koliko i sve prethodne provere zajedno, jer se posle potpisa teret dokazivanja u potpunosti prebacuje na vlasnika.



by


Design & Support 09.rs / FIRMA.co.rs

English Serbian